Predstavljanjem Kosovske knjige pamćenja “Dostojanstvo za nestale” u Prištini je 27. srpnja 2024. godine započeo XVI. Forum za tranzicijsku pravdu, u organizaciji REKOM mreže pomirenja.
Uvodno je govorila Atifete Jahjaga, predsjednica Republike Kosovo (2011. – 2016.) koja se obiteljima žrtava obratila: „Divim na vašoj hrabrosti i istrajnosti. U vrijeme mog mandata jedan od najtežih trenutaka bio je ispraćaj 27 članova porodica Berisha iz Suve Reke… Čestitam vam na svakoj inicijativi koji naše i međunarodne institucije poduzimaju… Nema održivog mira na Kosovu i u regiji bez unutarnjeg mira svakog iz porodica žrtava… Dugujemo njima, nama i budućim pokoljenjima… Ostajemo s puno nade čak i kada svijetlost blijedi.“
Nataša Kandić predstavila je knjigu rekavši: „Pripremili smo knjigu kao poseban izvor znanja na sve što se događalo na Kosovu. Porodice nestalih još uvijek nemaju jednako pravo kao druge žrtve. Njihove porodice nemaju grob, nemaju mjesto da postave cvijeće, nemaju dokaze da su oni koji su nestali doista postojali. Sjećanje na nestale živi samo u porodicama. Ova je naša knjiga pokušaj da to sjećanje iz porodica prenesemo na društveni nivo… Ništa njihova nije nađeno, ni u ruševinama kuća…. Podaci koje smo prikupili pokazuju koliko je među nestalima bilo osoba s invaliditetom. Svaki vojnik mogao je primijetiti koliko im je potrebna zaštita. Umjesto toga ubijeni su. Posebno je tužno što ima preko 200 onih koji su stariji od 70 godina. Posebno zabrinjavajuće je da podaci pokazuju da za preko 150 nema dovoljno krvnih uzoraka za njihovu identifikaciju. Od 1.613 nestalih prema evidenciji Međunarodnog komiteta Crvenog Krsta a prema evidenciji Fonda za humanitarno pravo imamo još 23 osobe, preko 1.400 su civili koji nisu sudjelovali u ratu, nisu sudjelovali ni u kakvim neprijateljstvima. Ovu smo knjigu pisali na osnovu preko 2.000 izjava porodica… Koristili smo više od 1.600 otvorenih izvora. Koristili smo i sudska dokumenta. Velika nam je pomoć bila evidencija Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i Međunarodne komisije za nestala lica. Trebamo svi više da ulažemo u očuvanje sjećanja na nestale. Važno je pitanje kako sve te informacije koje smo prikupili upotrijebiti da proces ekshumacija i identifikacija bude brži.“
U prvom panelu govorili su članovi obitelji nestalih, donosimo nekoliko svjedočenja:
Petrit Hasanaj nije bio s ocem ni s drugim članovima obitelji kad je u Meji 27.4.1999. počinjen jedan od najtežih zločina od strane pripadnika srpskih jedinica: „Imao sam tu sreću da budem spašen, bio sam student Univerziteta u Prištini i tog utorka prije bombardiranja dobio sam telefonski poziv svog oca. Molio me da ne dođem u Meju. Otac mi je rekao da ostanem u Prištini i da ćemo se ubrzo sresti na oslobođenom Kosovu. Da sam taj dan pošao u Meju bio bi 377 na listi osoba koja su ubijene ili nestale.“
Budimir Maslar iz sela Trebović, općina Peć, sa Kosova još uvijek traži svoju sestru Nataliju Maslar: „Kad smo krenuli 12.6.1999. preko Čakora, sestra nije željela otići, ostala je. Susjed je vidio 16. ili 17.7. kad mi je kuća zapaljena. 2005. pitali su me hoćeš da se vratiš. I vratio sam se. Raspitivao sam se za sestru. Nije niđe nitko ništa znao. Dan danas ne mogu kosti da joj pronađem.“
Mejra Dautović, iz Bosne i Hercegovine rekla je: „Imala sam dvoje djece sina Edina i kćerku Ednu. Edin je stigao iz Sarajeva. Nakon par dana stigli su iz SUP-a da bi Edna dala izjavu. 60 dana su je silovali i mučili u Omarskoj. Edin je ubijen u Bijeloj kući, kući smrti. Moja djeca nikada nisu znali tko je tko, nisu ljude razdvajali nego spajali. Nakon 8 godina sam našla i zakopala svoju djecu. Borit ću se dok sam živa za mir i pravdu. Pišem još jednu knjigu, da se djeca ne uče mržnji, treba nam mir i pomirenje.“
Elsana Nurković jedna je od 6 kćeri koje još uvijek traže tatu. „Moj tata Halit Nurković je bio taksista. 24.7.1999. odvezao je na Kosovo svoje posljednje mušterije. Bila sam u Sarajevu i krenula sam autobusom prema Rožaju. U Rožaju nije bilo kuće koja nije otvorila vrata za ljude koji su bježali. Kroz našu kuću prošlo je nekoliko porodica kosovskih Albanaca. Od tog dana nas 6 kćerki tražimo informacije. Lista institucija koje sam obišla je dugačka. Na žalost mi nikada nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica koja su nas uvjeravala da će tata biti pušten. Prisiljene da u sve ovo ulazimo same, bez ikakve pomoći i zaštite, u tri navrata smo prevarene kad nam je oduzeta praktično kompletne ušteđevina. Bez obzira šta činile, rezultat je uvijek bio isti, nula, tama, mrak. Za ove dvije i po decenije, nakon svih ovih godina ja sam i dalje u istom autobusu od Sarajeva do Rožaja, s istom strepnjom. Morate da nastavite mada znate da je trud uzaludan. Svake godine u Rožaju organiziramo memorijal pod nazivom Memorijal Halita Nurkovića, kao sjećanje na tatu, ali i u pokušaju davanja glasa svim nestalima koji su brutalno ušutkani. Naš tata je živio i vjerovao da se dobro vraća dobrim. Obilježavanjem tatina nestanka događanjem koje spaja ljude, želele smo pokazati da je vjera u ljudskost jači od patnje. Prije tri dana na 25. godišnjicu nestanka našeg tate odlučile smo da mu podignemo mezar, na mjestu gdje je želio biti sahranjen, pored naše majke.“
Sljedećeg dana, u nedjelju 28. srpnja 2024. godine, forum je nastavljen kritičkim ispitivanjem rezultata aktivnosti civilnog društva u polju tranzicijske pravde i pomirenja, a sudionici su obišli i mjesta stradanja i sjećanja.
Na forumu je sudjelovala Mira Bilopavlović, koordinatorica OCD DELFIN.
